22. svi 2016.

Book Club || Ante Tomić Čudo u Poskokovoj Dragi

Nedjelja je, kao što smo se "dogovorili", rezervirana za Book Club. Nakon što sam vam u prošlom Book Club postu predstavila listu knjiga koje ću pročitati u svibnju i neke od njih pročitala, red je da vam kažem pokoju riječ o njima.
Prva na "tapetu" je roman Čudo u Poskokovoj Dragi Ante Tomića.


Ante Tomić je hrvatski novinar i književnik rođen 22.4.1970. u Splitu. Osnovnu školu je završio u Prološcu pokraj Imotskog, vojnu srednju školu JNA u Zagrebu te studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zadru. Osim mnogobrojnih kolumni i novinskih članaka, za koje je i višestruko nagrađivan, autor je i relativno velikog broja knjiga: Zaboravio sam gdje sam parkirao, Što je muškarac bez brkova, Smotra folklora, Ništa nas ne smije iznenaditi, Veliki šoping, Klasa optimist, Ljubav, struja voda i telefon, Građanin pokorni, Dečko koji obećava, Čudo u Poskokovoj Dragi, Nisam pametan, Vegeta blues/Punoglavci, Veličanstveni Poskokovi te Krovna udruga i druga drama (ako sam koju preskočila neka mi dotični ne zamjeri :D)
Jedan je od rijetkih pisaca u Hrvatskoj koji svoj rad uspije lijepo unovčiti jer njegovi romani, osim što brzo postanu bestseleri, nerijetko se mogu vidjeti i na malim ekranima te kazališnim daskama (npr. Što je muškarac bez brkova i Čudo u Poskokovoj Dragi)
Iako se na prvu ne čini tako, oko Tomića se vežu i negativne stvari poput one 2011. godine. Tada je u prodaju pušten roman Punoglavci koji je identičan romanu Vegeta Blues kojeg je napisao po narudžbi Podravke iz Koprivnice i kojeg su čitatelji Jutarnjeg lista dobili besplatno. Tomić je lopticu prebacio na nakladnika rekavši da je nakladnik shvatio potencijal te knjige, ali mu se ime nije dopadalo pa ga je promijenio. Je li korektno prema čitateljima to što je učinio te je li ga želja za novcem učinila pretjerano komercijalnim piscem ostavljam vama na razmišljanje ;)

Čudo u Poskokovoj Dragi je roman kojeg karakteriziraju kao najkompleksnije autorovo ostvarenje. Na koricama romana možete pročitati da vas unutar korica očekuje maestralna priča, pitko pripovijedanje, živahni likovi, sjajni dijalozi, napete situacije te komični i iznenadni obrati. Također, možda previše pretenciozno i drsko, piše da je sve što su čitatelji ikada poželjeli od humorističnog romana darovano im u Čudu u Poskokovoj Dragi.
Nešto slično možete pročitati i u recenzijama na internetu. Nakon tih silnih pohvala koje pršte sa svih strana, jedva sam dočekala uzeti roman u ruke i početi ga čitati.

Odmah na početku romana autor vas upoznaje s Poskokovima. Obitelji koja je jedina ostala u malom "Bogu iza nogu" ozloglašenom selu i koja je zbog zadrtog oca Joze prisiljena odbaciti sve što donosi moderno doba te živjeti primitivnim, danas teško zamislivim životom. Nakon što umre Jozina žena koja se godinama borila s njim da odu u grad (zbog toga čak nije ni pričala s njim) te Jozo ostane sam s četvoricom odraslih sinova kojima više ne predstavlja autoritet počinju nevolje. Jednog dana, razgovor s lokalnim svećenikom, najstarijeg sina porodice Poskok motivira da se suoči sa surovom stvarnošću u kojoj on i braća žive te da konstatira da je njihovoj kući itekako potrebna ženska ruka. Idućeg jutra se spremi za Split i upusti u potragu za svojom ljubavi iz mladosti koju je posljednji put vidio prije 15 godina.

Ostatak radnje vam neću pričati jer ne želim vama koji je još niste čitali, a namjeravate, uništiti jedino što mi se svidjelo u ovoj knjizi. Da, dobro ste pročitali. Jedino što mi se u ovom romanu svidjelo je to što pojma nemate u kojem smjeru ova priča ide te koja joj je osnova ideja. Zbog te znatiželje sam, unatoč velikoj želji da je ostavim po strani i ne trošim vrijeme na nju, ipak pročitala ovu knjigu.

S opisom na koricama knjige bih se djelomično složila. Pripovijedanje je pitko, likovi su živahni i obrati su iznenadni.
Da su obrati nešto komični i dijalozi sjajni ne bih se složila. Tu je problem više u meni nego u samom romanu. Naime, ''problem'' je što ja živim u Splitu i svaki dan čujem ovakve dijaloge i izjave te meni to više nije smiješno. Da je pisano o bilo kojem drugom dijelu Hrvatske ili bilo kojem dijelu svijeta sigurna sam da bi mi bilo smiješno jer bih većinu tih izreka čula po prvi put. Tako da ako niste iz Splita knjiga će vam vjerojatno pokoji put izmamiti osmijeh na lice, a ako ste iz Splita...
Ni radnja nije pretjerano maestralna. Usudila bih se reći da je pomalo i komercijalna. Tipična Hrvatska priča. Tomić se dotaknuo pojedinaca koji se svime samo ne svojom sposobnošću dokopaju vlasti i onda je koriste u privatne svrhe. Također, čim dobiju neki autoritet zaborave što su prije bili i smatraju se pametnijim i superiornijim od drugih.
Dotaknuo se i sela. Iako mi je na prvu izgledalo pretjerano karikirano kako je vrijeme odmicalo to njegovo pretjerivanje sam doživjela kao da je htio pokazati kako ljudi u gradu doživljavaju ljude koji žive na selu. Većina ljudi u gradu (čitaj: fetivi Splićani i njima slični) seljake doživljavaju baš onako kako je Tomić opisao starog Jozu Poskoka (oružje, ne plaćanje računa, vještice i sl.). Međutim oni su zapravo onakvi kakvi su Jozini sinovi. Ljudi koje vole svoju oazu mira, poštenje te sve što vole ljudi u gradu.
Uhvatio se u koštac s ljubavi te pokazao da je ljubav svima potrebna bez obzira gdje živimo, kako živimo te koliko zarađujemo.
Iako mi se radnja, kad malo dublje razmišljam o njoj, sviđa ipak ne mislim da je zaslužila epitet maestralna!

Da rezimiramo za one kojima se ne da čitati prethodni tekst :D Knjiga mi se nije dopala jer sam zbog silnih pohvala očekivala mnogo više. Ono što me je najviše razočaralo je izostanak najavljivanog humora. Dok sam čitala knjigu imala sam osjećaj kao da je Tomić sjedio na rivi i slušao razgovor par stereotipnih Splićana i Splićanki te rečenice koje je čuo samo nabacao u roman.
Zbog toga sam nakon što sam pročitala zadnju rečenicu dečku rekla: "Ovakvih deset možeš napisati u jednom danu" i s guštom se bacila na iduću knjigu. Mudrome dosta ;)


Jeste li pročitali ovu knjigu?

Dijelimo li mišljenje?


Do sljedećeg posta :*



Broj komentara: 5 :

  1. Nisam pročitala, a nakon ovog ni ne ću. :D Zapravo naša djela uopće ne čitam, nekako me naši spisatelji odbijaju, valjda zato kaj smo u školi morali čitat sve i svašta pa su mi se ogadili. :D Mogla bi ti napisat knjigu, baš mi se sviđa tvoj stil pisanja i uživala sam čitajući ovo. :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja volim Tomića. On se zapravo ruga i ismijava događaje i pojedince. Recimo u Veličanstvenim Poskokovima točno možeš prepoznati neke osobe i događaje iz javnoga života Hrvatske.
    Što se tiče neke dubine i kompleksnosti radnje, mislim da se to teško može pronaći u djelima hr. suvremenih pisaca. Šalković, Tomić, sve su to djela koja ćeš čitati na plaži za odmoriti mozak, nisu Krleže ;)
    Nisam osobito fan hrvatske književnosti, niti suvremene niti one iz prošlosti, više volim američke, engleske, a zadnjih par godina i skandinavske pisce.

    OdgovoriIzbriši
  3. Znam da će to možda zvučati ružno, ali ja uopće ne volim hrvatsku književnost. Eto rekla sam i ostala živa :D Njabolje naša djela su mi od Blogera Kruleta knjige xD šalu na stranu, radnja je vjerojatno humoristična, ili bi mi bila jer nisam iz Splita :), ali radije vrijeme trošim na zanimljiva štiva stranih autora, nekako su mi mnogo čitkija.

    OdgovoriIzbriši
  4. Nisam,a sad definitivno necu.Nekako mi se ne svidja taj Tomic,imam osjecaj da se silno trudi ispasti duhovit a bas mu ne uspijeva.Ima puno dobrih hrvatskih pisaca ali oni starog kova su vise po mom gustu,ove nove generacije mi ne odgovaraju.

    OdgovoriIzbriši
  5. Nisam je čitala. Pročitah Što je muškarac bez brkova. Ok mi je knjiga, draža nego film, ali iskreno, Tomić me nije nešto oduševio... Ja volim više čitati npr. Miru Gavrana

    OdgovoriIzbriši